(Jugoslavenska priča broj 3)
Ja sam tih osamdesetih godina imao dva muška druga sa kojima sam izlazio i učio prve lekcije iz “uličnog fakulteta”. Zoran i Damir. Ostaju mi sjećanja na prva momčenja, prvu cigaretu zapaljenu u parku pokraj škole, prvu tuču u kojoj sam dobio dobre batine. Ostaje mi sjećanje na prvo pijanstvo u kojem nisam znao ni tko sam, ni gdje idem, ni zašto idem. Zoran i Damir su bili ti školski drugovi sa kojima sam najviše vremena provodio. Zoran je bio odlikaš, sin oficira jna, po nacionalnosti srbin, dobro odgojen momak, lijep, zgodan i privlačan curama. Bio je vjeran i odan drug. Bio je veliki navijač “Crvene Zvjezde”. Damir je bio sin zidara, musliman i bosanac. Bio je veliki navijač “Partizana”. Nikad nije puno govorio, a bio je pozitivan karakter i momak od riječi. U nikoga nije prvi dirao, ali bio je “ulični tučar”, prva klasa. Damir je bio naš zaštitnik. Ja sam tada bio jebivjetar koji je sve društvene predmete u školi imao 5, a sve prirodne predmete sam imao 1 ili 2. Bili smo “Šuvarova” generacija. Često bi ja i Damir prepisivali od Zorana kontrolne ispite iz matematike. Damir bi rekao za Zorana: “puknut će mu mozak od pustih brojeva.”Bili smo dobro odgojena jugoslavenska djeca. Nismo znali ni za naciju ni za vjeru.
Zoran je bio zaljubljen u Antoniju, jednu od najljepših cura u gradu. Čak je i školu zapustio zbog nje. To je bila ona fatalna ljubav u kojoj su muškarac i žena svijet za sebe. Zbog nje je rijeđe viđao mene i Damira. Jednom me Damir pitao:” munjeni, koga da izmlatim: njega ili nju”? “Jeble ga žene i ljubav!”. Puno puta bi se dogodilo da bi ljubomorni momci napadali Zorana zato što je hodao sa Antonijom, ali te probleme bi Damir u vrlo kratkom roku rješio.
Damir je potekao iz skromne radničke obitelji kao što je bila i moja. Očeva zidarska plata jedva bi prehranjivala obitelj. Damir je odgojan skromno i čestito. Damir je na zidu imao poster Momčila Vukotića, Mate Parlova i Muhameda Alija jer je obožavao boks, dok je na mom zidu bio poster Zlatka Vujovića, i Damira Šolmana(košarkaš). Bio je potajno zaljubljen u Bo Derek. Otkada je pogledao njen film Desetka”, “zacopao se u nju do ušiju. Jednom sam mu rekao da je Bo Derek sex simbol ali loša glumica. Tada me pogledao ispod oka i rekao: “hočeš da ti izvadim bubreg, jetru ili oboje?”
Nakon par godina došle su “šizofrene” devedesete .Zoran je sa svojom porodicom pobjegao u Srbiju. Rat je bjesnio, i kontakti su bili sve rijeđi. Zoranova sestra Milana koja je ostala u Splitu, ispričala mi je da Zoran ludi i ne može bez Antonije. Kad je Zoran nazvao Antoniju na telefon izvrijeđala ga je: “četničko govno!” “Agresorsko smeće!” “Gadiš mi se, jugoslavenski smradu.” “Ne želin te nikad više vidit u životu.” Antonija se već nakon par mjeseci zaljubila u nekog ustaškog lika koji je bio strah i trepet. Udala se za njega i postala veliki vjernik i šovinista. Zorana sam par puta čuo na telefon. Promjenio se. Bio je drugačiji, zatvoren u sebe. Bilo mi je teško. Po njegovom glasu shvatio sam da je slomljen čovjek sa uništenim snovima. Vidio sam da želi što prije završiti te razgovore sa mnom. Nisam mu mogao pomoći. Nisam mogao pomoći ni samom sebi. Još se sjećam te 1993 godine. Jesen, pada kiša, noćno vrijeme. Zvoni telefon. Javljam se, Milana drhtavim glasom kaže: “Zoran je poginuo”. Izrazio sam saučešće, ona je spustila slušalicu. Poslije par mjeseci sam saznao da je prisilno mobilisan, i da je poginuo na bosanskom ratištu. Zoran kojeg ja znam nikad ne bi pucao u mačku, a kamoli u čovjeka. Za koga je poginuo, i za čije ideale? Za svoje nije, bio je jugoslaven i pacifista. Milana mi je htjela dati bilježnicu koju je našla ispod kreveta. Zoranove pjesme bile su u toj bilježnici. Na prvoj strani pisalo je velikim slovima: ZA ANTONIJU. Nisam htio uzeti bilježnicu. Antonija je prestala biti dobar čovjek, i znao sam da sam joj dao tu bilježnicu, da bi je raskidala.
Kad su zasvirale ratne trube, Damirova obitelj je otišla u Njemačku. Pobjegli su što dalje od rata u kojem prijatelj ubija prijatelja, a susjed ubija susjeda zato što boga zovu različitim imenom. Damir me par puta nazvao na telefon. Zvučao je kao isti čovjek: dobra srca i oštar na rječima. Nismo pričali o ratu. Samo mi je tužnim glasom rekao:” više ne navijam za Partizan”! Nisam dalje pitao. Skužio sam. Rat je i na njemu ostavio ožiljke, mnogo članova njegove porodice je stradalo u Bosni. Rekao je kad uhvati vremena da će doći u Split, i da ćemo piti dva dana i dvije noći. Nakon toga više ga nisam čuo. Često bi pomislio: “javit će se, ima važnijeg posla”.Ali, nije se više nikad javio. Par godina nakon rata sreo sam zajedničkog poznanika i pitao ga za Damira. Rekao je: “Damir je poginuo 1994 u Bosni, ubili su ga četnici”. Nijemo sam ga gledao. Nisam pitao ništa. Poznanik se okrenuo i otišao. I dan danas se pitam: zašto si se vratio u balkanski pakao, kad si već iz njega otišao?
Ponekad se u moju ostarjelu glavu vračaju slike: ja, Damir i Zoran na partiji picigina. Nakon škole nas trojica pijemo jednu coca-colu jer nemamo love. Sjećam se kad mi je Zoran posudio svoje nove traperice da prvi put izađem sa novom djevojkom. Sjećam se šetnji splitskom rivom bez straha od fašističkih idiota.Sjećam se kad sam na satu marksizma pričao o Engelsu, Damir me je poslije toga pitao u klupi: “munjeni,odakle znaš za tog Engelsa”? U ušima mi zvoni njihov smijeh i umiruje me činjenica da smo bili tada ista civilizacija: jugoslaveni i ljudi. Nikad moj mozak neće shvatiti tko je natjerao Damira i Zorana da pucaju jedan u drugoga?. Tko je lažnog boga stavio ispred stvarnih ljudi? Tko nam je sjebao živote radi kriminalaca i lažnih patriota i domoljuba?. Znam da su sada obojica u beskonačnom svemiru, i da Damir prepisuje od Zorana kontrolni iz kemije. Ja sam još tu na Balkanu, pokušavam biti čovjek. Malo sam priglup i stalno sam sebi ponavljam: mir, poštovanje, suživot. Žao mi je svakog bića koje je u tom dogovorenom građanskom ratu stradalo. Da, znam, ima puno Damira i Zorana za koje ja ni ne znam. Ali, ovo je moja jugoslavenska priča i dan danas ne dajem ni “pizdu vode (ništa) za riječi vjera, nacija i demokracija(ta riječ danas je privid)..
L.M.V.
Lea Mario Vujevic