U Srbiji je 2014. godine donet Zakon o zaštiti potrošača koji uređuje odnose između prodavaca i potrošača. Tržišna inspekcija je zadužena da po ovom zakonu štiti prava potrošača. Osim inspekcije, postoje i druge brojne organizacije i udruženja koja savetuju kupce i štite ih od mogućih problema. Ovo zakonsko rešenje je u skladu sa evropskim standardima i naterao je, pre svega male trgovce, da poštuju kupca i regulisao postupak reklamacije proizvoda ili usluga.
U modernom potrošačkom društvu, kakvo je i Srbija, potrošač (kupac) je osnovna karika u celoj privredi i kupcu je sve podređeno. Moderne, klimatizovane radnje, kvalitetna roba, nasmejani i predusretljivi prodavci – sve je tu. Ono što je veliko pitanje je – ko štiti i brine o tim prodavcima?
Trgovci (radnici u trgovinskim radnjama) u Srbiji su među najslabije plaćenim radnicima u celoj privredi, većina ih radi prijavljena na minimalnu platu iako među njima ima dosta mladih i visoko obrazovanih ljudi koji, zbog nedostatka posla u svojim strukama, rade kao trgovci. To su oni ljudi koji vas nasmejani dočekuju u radnjama dok vi nedeljom poslepodne šetate u tržnom centru i zagledate izloge. Nažalost, to su i ljudi koji rade u jako teškim uslovima i često se susreću sa napadima kupaca na svojim radnim mestima. Lično znam za više slučajeva kada je prodavac dobio udarac ili šamar jer se nekome pokvario mobilni telefon. Koliko sam samo uvreda čuo na račun prodavaca jer je nekome crkla tastatura, pokvario se televizor, pocepala patika ili pokvario rajsferšlus. A da li znate da kada neko ukrade nešto iz tih radnji, prodavcima se od tog njihovog “minimalca” odbija i vrednost ukradene robe?
Standardni ugovori o radu za prodavce u maloprodaji sadrže i stavku da su prodavci “odgovorni za materijalno i finansijsko stanje u radnji” i to je stavka koja štiti poslodavce da ih radnici ne bi potkradali, a takođe i stavka zbog koje prodavci plaćaju za robu koja je ukradena iz radnje. U zemlji u kojoj kradljivci za krađe u iznosu do 15.000 dinara, ne snose nikakvu krivičnu odgovornost, radnik u trafici kome neko ukrade piće iz frižidera iz svog već praznog džepa to sve plaća. Da li ste se nekada zapitali koliki džeparac svojoj deci može da pruži neko ko radi u trafici pored vaše zgrade?
Zakon o zaštiti potrošača uređuje i pojam “saobraznost robe” kao i mogućnost žalbe trgovcu na kvalitet i ispravnost robe, ali je kao da je dao i odrešene ruke pojedinim kupcima da se deru na prodavce, da im prete inspekcijama, vređaju i nažalost udaraju. A prodavac na sve to može da kaže samo – “Prijatno, nadam se da će te nam doći ponovo”. Da li je radnik u trgovini kriv što se nekome pokvari mobilni telefon proizveden u Kini, po licenci neke Južnokorejske firme, a potom uveze iz Mađarske od strane nekog domaćeg uvoznika? Nije, ali mi se ipak na njega deremo i krivimo ga što nam je prodao uređaj koji se nama pokvario.
U Srbiji prosvetni radnici imaju pravo da štrajkuju i ne održavaju nastavu. Sudije, advokati i policajci takođe. Lekari ih u stopu prate. A šta bi se desilo da dođete u prodavnicu da nešto reklamirate i vratite se nazad jer zaposleni tu štrajkuju? Naravno da bi ste pozvali inspekciju. A zašto onda ne pozovete neku inspekciju kada vaše dete nema nastavu, a obrazovanje mu je Ustavom zagarantovano pravo? Zašto ne pozovete inspekciju kada Vaš izabrani lekar štrajkuje pa ne možete da uzmete recept za lek, a i lečenje je vaše Ustavom zagarantovano pravo?
Tolerancija je nešto što se ogleda upravo u ovim stvarima. Ovo je i apel potrošačima u Srbiji – prodavci (radnici u prodavnicama) nisu tu da vas prevare i pokradu, oni su tu da pošteno zarade svoj minimalac.
Autor: Miloš Dimitrijević