Bravo vam ga, braćo Bošnjaci! Ne zaostajte ni za pedalj za srpskom i hrvatskom braćom u “rehabilitaciji” svoje intelektualne i nacionalne elite, jer što bi vi bili bolji ili gori od njih? Uostalom, i na taj način pokazujemo da smo ovde svi jedno i da imamo zajedničke korene. Istine radi, u dosadašnjim postupcima koji su vođeni za tzv. “rehabilitaciju” osuđenim posleratnim kvislinzima sud je samo osporio legitimnost i proceduralnu ispravnost tih procesa, dok se nije bavio time da li su osuđeni krivi ili nevini već samom proceduralnom ispravnošću sudskog postupka. Zanimljivo je da su i sami zastupnici i svedoci koji su se zalagali za poništenje presude rekli da ih to ne zanima jer se oni ne bave time, ali su u javnosti potrčali sa izjavama da niko ne može da kaže da su izdajnici i kolaboracionisti. Međutim, ovde je mnogo veći problem u atmosferi koja se ovakvim presudama podstiče, a prema kojoj su sve češće tvrdi da su “rehabilitovani” bili antifašisti. Bez pomisli da bi o tome trebalo priupitati nešto istoričare ili konsultovati relevantnu literaturu, u zvaničnoj istoriografiji sadašnjih novonastalih država nekadašnji “saradnici okupatora” su proglašeni za glavnu snagu u dizanju ustanka, dok su partizani opisani kao ideološki fanatici koji su tumarali po šumama, zapodevali kavgu sa miroljubivim žandarmima, cepali zemljišne knjige iz obesti i kidisali na bogate domaćine, snevajući samo o tome kako da se dočepaju vlasti. Antifašistička, partizanska tradicija više ne postoji. Hrvatski zakoni ne dopuštaju mogućnost da penziju ostvare nekadašnje ustaše, ali u Savezu antifašističkih boraca Hrvatske kažu kako se dosta nekadašnjih ustaša lažno predstavilo kao domobrani i tako ostvarilo penziju. Naravno, osim penziju, nekadašnjim domobranima se vreme provedeno u vojsci ili zarobljeništvu računalo dvostruko i kod otkupa stana, dok nekadašnji partizani kažu da se kod otkupa stana njima vrijeme provedeno u borbi nije računalo dvostruko. U Srbiji su usvojene izmene Zakona o pravima boraca i četnici su dobili pravo na „Ravnogorsku spomenicu“, penziju i ostale beneficije na koje su do sada imali samo pravo partizani, dok na nivou Bosne i Hercegovine, sasvim razumljivo, do sada nije bilo pokušaja rehabilitacije, ali evo i Bošnjaci ne želeći da zaostaju posle Aćif – efendije žele da nam prikažu i dočaraju “slobodarski” duh Mustafe Busuladžića. Nije sporno ko je bio za šta u vreme Narodnooslobodilačke borbe. To je ušlo u istorijske anale, u istorijska fakta, priznato je od sveta, priznato je od naroda ove zemlje. Izmirenje je druga stvar – ti si bio to i hajde da se pomirimo, ali druga je stvar da ti ja priznam nešto što ti nisi nikad napravio, nego si izdao, i još niko ne može i ne sme da kaže da su to bili izdajnici i kolaboracionisti. Zbog toga treba zauzeti stav i ne treba ove presude i pokušaje menjanja istorije Drugog svetskog rata ignorisati kao nevažne. Postoje stvari gde se mora zauzeti vrednosni stav.
TOLERANCIJA će se zalagati da se zaštiti istorijska istina o Drugom svetskom ratu, NOB i NOP, kao i osuda svake pravne rehabilitacije saučesnika u zločinima okupatorske nacističke vojske u Drugom svetskom ratu i zločina koji su počinili nad našim narodima. Naravno, TOLERANCIJA će uvek najoštrije osuditi i sve komunističke zločine nakon završetka Drugog svetskog rata protiv civilnog stanovništva na teritoriji nekadašnje zajedničke države, kojima su desetine hiljada ljudi, iz ideoloških razloga lišeni života, slobode ili drugih prava, bez sudske ili administrativne odluke, a čiji je cilj utvrđivanje pune istorijske i krivičnopravne istine o događajima tokom i posle Drugog svetskog rata, radi postizanja nacionalnog pomirenja, izgradnje duha tolerancije i međusobnog poštovanja. Možemo li bar danas, skoro pa jedan vek posle tih tragičnih događaja, kao ljudi da dođemo do neke vrste pomirenja u smrti, odnosno do jednakog izražavanja pijeteta prema umrlima na obe strane, ne ulazeći u ideološke razlike koje su nas sve ove godine razdvajale? Ili ćemo i dalje raspirivati tu ideološku matricu netrpeljivosti koja će nas uvek vući unazad? Brojni zločini, počinjeni u ime vere, nacije ili ideologije traže, u ime nedužnih žrtava, konkretnu kaznu na tragu pravde i pojedinačne odgovornosti.
TOLERANCIJA razlikuje žrtvu, počinioca i nalogodavca zločina. Rehabilitacija žrtve moguća je samo preko odgovornosti zločinca. Narod nikad nije zločinac, nije kriv i ne može mu se suditi. U pamet se, vakat je!
http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/skice-za-portret-mustafe-busuladzica-i-suvremene-bosnjacke-politike-2663