– Nas su od devedesetih godina učili da ne smemo imati emociju i lepo sećanje na našu zajedničku prošlost i domovinu, jer se sada komponuje nova prošlost, pa seonda ova naša lepa sećanja ne uklapaju u tu novu, nametnutu sliku. Naravno da čovek moje generacije ima nostalgiju i emociju prema nekadašnjoj Jugoslaviji, i ja uvek govorim o tome.
Režimi su najmanje važni, oni prolaze, a ljudi ostaju. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj sam se ja dobro osećao, kao što se i danas dobro osećam u Beogradu, Skoplju, Ljubljani… To mi ne može uzeti nijedna politička vlast. Ona može menjati političke nazore ljudi, ali taj osećaj kulturnog prostora koji smo mi imali, i koji je ostao među vrlo malobrojnim pojedincima koji se nisu odrekli svoje prošlosti, nisu mogli da dekomponuju. Mi smo i dalje u kontaktu, sarađujemo, tako da danas ne vidim puno razlike u odnosu na nekadašnje vreme. Bila je samo jedna strašna pauza koju je taj dogovoreni rat devedesetih godina napravio, ali je naša bliskost ostala.