Neka deca s ovih prostora, dobro pamte dan kad su izgubila jednog ili oba roditelja u ratu. Njihova deca će pamtiti priču svojih roditelja, a neka druga deca će slušati i pamtiti godinama ko je i zašto ubijao njihove sunarodnike. Niko se neće sećati, niti tačno znati godinama kasnije, ko je doveo do toga da neko, nekog ubije. A do toga je dovela loša politika i oni, koji su takvu politiku sprovodili decenijama na ovim prostorima. Oni se smenjuju, trudeći se da se niko više ne seća njihovih zločina, a ostaju samo rane koje čovek nikada ne uspeva da isceli tražeći krivicu u drugom, jednako napaćenom čoveku, u njegovoj nacionalnosti, boji kože, veri…
I dok huškači mirno spavaju, sirotinja ne može da spava ili NEMA GDE da spava, jer su im kuće uništene. Neka naredne generacije pamte da u prirodi čoveka nije da nužno naudi drugom čoveku, čovek je po prirodi socijalno biće i teži da se udruži s drugim čovekom. Individiue su zarad svojih ciljeva crtale granice, izmislile razlike, nož, pušku, metak. Neka novije generacije to pamte…