Ovde, ovakvi kakvi smo, mi nesrećnici verovatno za bolje i nismo.
Ovde se uvek slavi smrt, nikada život.
Ovde se živi prošlost, budućnost ne postoji a sadašnjost se preživljava.
Ovde je život čekaonica smrti.
Ovde je vreme od radjanja do umiranja izjednačeno sa žrtvovanjem.
Ovde se priznanje jedino dobija za junačku smrt, retko za spašen život.
Ovde ti je počinjeni zločin razlog za večno divljenje i siguran put da postaneš besmrtan u svom stadu.
Ovde se kazna za zločine ne doživljava kao nauk za budućnost već razlog za neke nove jame.
Ovde se iz prošlosti ne uči, ona nam se uvek ponavlja.
Ovde obeležavanje pomena stradalima nikada nije razlog za pomirenje i mesto za pokajanje, nego se taj dan uvek pretvori u nacionalno mitingovanje.
Ovde su oni koji nikoga u ratu nisu izgubili, a mnogi ni baruta osetili, najglasniji u promovisanju mržnje i pozivanju na nove pokolje.
Ovde ne postoji žal i empatija za žrtve nego iste služe za političko potkusurivanje i sakupljanje jeftinih politikantskih poena.
Ovde je pravda selektivna kategorija.
Ovde su naši zločinci heroji a njihovi monstrumi.
Ovde se ljudi ne radjaju da bi živeli već da bi ”časno” umrli.
Pa kako ostati OVDE?
OVDE je šupak civilizacije i mesto gde svetlo nikada ni sija. Mrak je zaštitni znak ove vukojebine jer ovde ljudi ne daju šansu životu. Ko je znao, zna i živi sa Srbima i Bošnjacima ni pakao mu nece teško pasti.
Srbe i Bošnjake bi, zato, najbolje bilo ograditi na svim njihovim etničkim pašnjacima i od toga napraviti najveću ludnicu na svetu. Ključ iste obavezno baciti. Proglasiti te teritorije zaražene ludilom koje je izazvano viškom istorije, a nova bolest bi bila poznata kao ”balkanski sindrom zaledjenih mozgova”. Toliko. Tačka.