Odlazi cirkus…napisa Đorđe Balašević. Završiše se i ovi izbori. Napokon. Nikad duže nisu trajali, nikad manje neizvesni, a opet nikad više zanimljivi i protivrečni. Kampanja je zahvaljujući vladajućoj stranci bila neubičajeno mirna, gotovo kamerna. Imali smo pripadnike vladajuće stranke na televiziji u neograničenim količinama u nestranačkim, a veoma važnim državnim obavezama. Jer njima, zaboga, kampanja nije bitna već Srbija i njeni građani. Na drugoj strani imali smo “mučenu” opoziciju, koja nije znala hoće li u jednoj, dve ili tri kolone, koja nije ništa novo ponudila i koja je svoju kampanju usmerila da nekako pređe izborni cenzus i udje u parlament kako bi uspeli da prežive. Pošteno govoreći, u ovakvim uslovima teško je bilo više i očekivati imajući u vidu medijsku blokadu i za kampanju praznu kasu. Kao rezultat dobismo pobedu Evrofila nad Rusofilima. Jer ove izbore je obeležila ubedljiva izborna pobeda SNS, pokušaj da se DS ostavi ispod cenzusa i povratak evroskeptičnih, konzervativnih i proruskih stranaka u parlament. Čak mi se čini da je ta “borba” između Vučićeve proevropske politike i stranaka proruske orjentacije bila mnogo dinamičnija nego opoziciona horska kuknjava na Vučića i nedemokratske uslove izbora. Mada, zanimljivo je pitanje koliko su zaista Vučićevi glasači oduševljeni EU i svim onim što će takva politika doneti, a koliko su besprekorni markentiški trikovi i medijske manipulacije doprinele ovako ubedljivoj pobedi. Ponekad se sticao utisak kao da su izbori za Evropski parlament ili Rusku Dumu, a ne za Narodnu Skupštinu Republike Srbije. Naravno, u toj borbi važno pitanje je bila i politika prema regionu u kojem živimo, jugoistočna Evropa ili zapadni Balkan. Bitno je samo ne spomenuti Jugoslaviju. To je ozbiljan zločin i za “evropejce” i za ove koji se zalaži za Veliku Srbiju sa što više čistijih krvnih zrnaca. Ovi drugi se nadaju da bi za takvu svoju politiku sigurno imali podršku jedne velike i moćne države kakva je Rusija. E, pa, gospodo…
Pokretu za TOleranciju je draža i “mrtva” Jugoslavija od svake Evropske unije jer ne znam i ne razumem kako zajedno možemo da živimo u jednoj velikoj i “srećnoj” evropskoj porodici, a nismo, i ne možemo, u “maloj” EU kakva je bila bivša država. Nismo mi nikakva grupa zanesenjaka, jugonostalgičara i titoista (takvih imate po fb koliko hoćete) već organizacija koja smatra da nema trajnog mira na Balkanu dok se ne reši nacionalno pitanje svih naroda koji žive na ovim prostorima. Mi smo organizacija koja priznaje realnost, koja priznaje sadašnjost i sve države nastale raspadom Jugoslavije ali imamo pravo da mislimo da nema održivog rešenja na ovim prostorima bez neke nove zajedničke države koja bi bila savez država ili državni savez Jugoslavije koju bi, za početak, činile Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija. U kojim bi zbog svojih istorijskih, političkih, ekonomskih, kulturnih i strategijskih razloga narodi i države bili ravnopravni, a taj državni savez bi imao zajedničke oružane snage, spoljnu politiku, carinu, novac i opštu ekonomsku politiku. I zato moram da kažem da mi je takav savez država draži od Ruske federacije. Neću da budem još jedna zvezdica na njihovoj zastavi niti Ruska gubernija. Hocu da prvo rešimo naše nasuglasice, probleme I život, da se ne bismo ubijali svakih pola veka, pa da sa svima njima imamo blisku političku i ekonomsku saradnju. Ovako…
Baveći se skoro tri decenijama drugima nismo primetili da se drugi bave nama, i da je sadašnje rešenje trajno neodrživo. Da nam je nestabilnost i situacija konflikata niskog intenziteta, na koju smo osudjeni ulogom i uticajem “međunarodnih faktora” sudjena. Jer duboko verujemo da svi “naši” narodi imaju pravo da žive u jednoj, svojoj, državi. Srbi se nikada neće odreći sna da imaju svoju, veliku, državu, Bošnjaci će uvek potsećati na njihovo pravo da žive u onim delovima BiH iz kojih su proterani, a tu su i Bošnjaci iz Sandžaka sa svojim željama, kao i Bošnjaci i Muslimani iz ostalih delova Srbije. Trećina, ako ne i polovina Crne Gore je prosrpski orjentisana a Crnogoraca u Srbiji i u Beogradu je više nego u matičnoj državi. Svi smo svedoci onog što se dešava u Makedoniji. Pa kako do ostvarenja svog nacionalnog sna? Da opet ratujemo i probamo da jedni druge istrebimo do uništenja…probali smo i nije išlo, mada ne isključujem mogućnost da mnoge ekstremne i “lude” glave misle da je ovo dobra ideja. Ili, predloge za tzv. ”humano” preseljenje stanovništva, koje smo imali devedesetih , a i sada su neki skloni takvom rešenju. Sumanuto. “Evropejci” insistiraju da se problem rešava poštovanjem prava nacionalnih manjina po evropskim standardima. Objasnite to Srbima koji su narod u BiH pa ne poštuju tu državu, ili Bošnjacima koji traže da dobiju status naroda u Srbiji. Ili će to bolje razumeti Srbi u Crnoj Gori ili Crnogorci u Srbiji. Pa šta je, onda, rešenje? Po nama iz Pokreta za Toleranciju je to jedan novi vid saveza država u kojem bi svi bili svoji na svome, i koji bi takav ušao u EU i imao najbolje odnose sa Rusijom i muslimanskim svetom.
Znam da će ovakva politika i stavovi PZT naići na osudu mnogih…i nacionalista i onih koji smatraju da sada nije vreme i da je objedinjavanje južnoslovenskih naroda utopija i davna prošlost. Moguće je da mi to nećemo doživeti, sigurno je da medjunarodne okolnosti nisu na našoj strani u ovom trenutku ali znam da koliko se god trudili, i strani i domaći faktori, ne mogu IDEJU ZAJEDNIŠTVA uništiti.
Vreme je ZA TOLERANCIJU
Jasminko Hadžisalihović
Predsednik Pokreta za TOleranciju