Piše: Bratislav Braca Marković, advokat i član predsedništva Tolerancije Srbije
A mislio sam da o ovoj temi ne kažem ništa. Ali imam recimo neke lične razloge, pa ne mogu da ćutim.
Sada daleke 81-ve godine, Gruja i ja, dva dečaka u ranom pubertetu, ubijajući dosadu letnjeg raspusta, rešili smo da odemu u bioskop „Slaviju“ i odgledamo „film za odrasle“. Za ove mladje, koji se ne sećaju, na mestu današnjeg parkinga na „Slaviji“, gde udarnici „Parking servisa“ danonoćno „paucima“ dovoze nepropisno parkirane automobile, nalazio se bioskop koji je nosio naziv trga na kome se nalazi. Na moju i sreću mojih vršnjaka ovaj bioskop je prikazivao „one“ filmove. Pa dobro, šta sad… Lako je današnjim dečacima u ranom pubertetu. Uzmu lepo telefon, na internet i eto ti. A nama je ovaj (i još po neki bioskop) bio hram kulture.
Dakle, nakon filma, Gruja i ja izadjemo ispred bioskopa i rešimo da se još malo zajebavamo. I tako Gruja pretrči na centralno ostrvo ovog trga, tamo gde je usamljen stajao spomenik Dimitriju Tucoviću. Naravno da sam krenuo za njim, zaboravljajući ono čuveno, dosadno pitanje, „ako Gruja skoči u bunar oćeš i ti“. Trčeći za Grujom, istrčao sam pred „Lastin“ autobus, čiji vozač je nekako zakočio i tako omogućio da ja danas mogu da napišem ovaj tekst. Naravno, nešto je spominjao moju mamu i ženske polne organe i to u toj meri da sam pomislio kako je taj čika vozač, u stvari ginekolog sa klinike u višegradskoj, pa slobodnim danima vozi autobus kako bi popunio kućni budžet. Čika je otišao nastavljajućiu da izgovara termine iz oblasti ginekologije, a ja sam bio sav srećan, ne zato što sam ostao živ (jer kad si u tim godinama ne veruješ u drugu mogućnost) već zato što sam prvi put u životu došao na centar „Slavije“.
Tada i nikad više. Jer, kako odrastaš, shvataš da osim života postoji i smrt, koja u mom gradu može da te snadje ako si neoprezan u prelasku ulice. Razumeo sam kasnije, koliko je onaj vozač autobusa bio spretan, pažljiv i opravdano iznerviran. I eto, danas, mnogo godina kasnije mu se izvinjavam i zahvaljujem. Ako je danas živ i zdrav (što mu ja od srca želim) sigurno imamo jedan isti hendikep. Nikada nećemo prići novoj fontani, koja je nedavno podignuta na spomenutom mestu.
Ne savetujem to ni drugima. Opasno je, a nije ni dozvoljeno. Nije ni omogućeno. Zapravo, ne postoji legalan način da čovek dodje do te fontane.
Puno se priča ovih dana o tome. Te fontana je ovakva, onakva… Pravo da vam kažem nemam pojma kakva je. Gruja je kriv, bar delimićno zbog toga. Evo kako. Prošlo je mnogo, baš mnogo vremena od onog letnjeg dana 81-ve. Kad god sam se setio situacije sa čikom koji je vozio „Lastin“autobus, ponavljao sam sebi da sam imao puno sreće. I ako sam već ostao ovde, smatram da je moja obaveza da i ja sačuvam život nekog neopreznog klinca koji pretrčava „Slaviju“ ili bilo koju ulicu. Zbog toga i ako sam kolima prošao preko ovog trga nebrojeno puta, uvek imam pojačan oprez, kad preko njega vozim. To znači, da ne smem ni da pogledam u fontanu. Zbog toga vam ne mogu reći da li je ona lepa, najlepša, ružna, velika, mala. Da li curi ili preliva.. Ne razumem se ni u njenu cenu. Stvarno nisam pretraživao po internetu da li Kinezi to imaju mnogo povoljnije.
Nešto medjutim znam. Fontane se grade da bi ljudi njima prilazili, bacali novčić u njih, slikali se. Ljubili. Dogovarali sastanke na tom mestu. Ne, hvala na pitanju, ne bih prao noge u njoj, niti u bilo kojoj drugoj fontani. Za to mi, znate, služi tuš kabina, to je onaj uredjaj koji obično možete naći u kupatilu. Znaju to mladi ljudi, ne bi beogradjani ni turisti prali noge u fontani.
Možda bi eto da bacajući novčić, požele da im se ostvari neka druga želja, osim one, da ako su do fontane stigli, bezbedno se vrate na „slobodnu teritoriju“.
Isto to i samo to želim i ja. Da se u mom gradu, grade objekti koji će imati neku svrhu. Koji će služiti ljudima.
Ovoj fontani gospodo gradski oci, kakva god ona bila, ne može se prići. Pored nje se niko neće zaljubiti, niti ljubiti. Ali ne brinite. Podigli ste spomenik koji vam obezbedjuje siguran ulazak u enciklopediju gluposti. Po tome ćete eto biti upamćeni.