Nekoliko godina pred smrt pitao sam mog rahmetli baba (pokojni otac), onako sedeći kući i divaneći uz kaficu “Života ti, Husnija, što nikad ti ne završi ono ogradu između kuća i imanja sa Darkom, nego oni metalni direci i dan danas stoje kao svedočanstvo jednog katastarski propalog projekta?” Inače moj otac, čaršijski čovek, neko ko je stvarno imao dosta drugova i prijatelja u čaršiji, bez obzira na njihovu nacionalnu i versku pripadanost (kako nam sad to moderno ovi “evropejci” definišu, a i nikom to tada nije ni bilo važno) nikada kući nije voleo da priča ni o čemu i ni o kome što zna da se u čaršiji događa. Nije to priča za ženu i djecu…I tek negde kad je moja pokojna majka Vera umrla, a ja po njemu valjda dovoljno poodrastao, znao je ponešto da ispriča i o onim ružnim, ratnim vremenima i ponašanju ljudi u tim okolnostima, i o koje čemu drugom. Ali ratna dešavanja nisu tema, o ogradi je reć…
A, zašto sam sve ovo počeo da vam pričam i pišem…ovih dana, kako iznosim stav organizacije kojoj pripadam i svoj lični stav o pitanju kvislinga i njihove osude i sramne uloge u drugom svetskom ratu, pitanju zločina u poslednjem ratu, našim neverovatnim uspesima ka putu u EU i svemu drugom, dobijamo u inbox gomilu nekih pitanja i komentara na koje čovek ne zna da li da se smeje ili da plače.
Istine radi, nema tu pretnji, preteranog vređanja, ali ima dosta pitanja, u stilu, ko ste vi, za koga ste, a najviše mi oduševe komentari koji si mi upućeni od nacionalno osvešćenih koji hoće da me preobrate i prosvetle. I, tako, meni ovih dana “moji” pišu da sam pročetnicki i monarhistički nastrojen jer udaram po “našim”, neki domoljubi mi objašnjavaju da se manem ustaša i domovinskog rata, a trenutna “većinska Srbija” svaku kritiku stanja mi zareze kao neprijateljski akt balije i Turčina kome ako se ne svidja može da ide. E, pa gospodo, ostajem ovde jer sunce tudjeg neba neće me grijat ko što ovo grije, ove “moje” da utešim tako što ću im reći da ću ovih dana napisati nešto i o četničkim zločinima u tim našim krajevima, a domoljubima da poručim da ja sada i zauvek mislim da su ustaški zločini u Jasenovcu nepresudjeni genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima po sve četiri tačke koje genocid kao takav opisuju, kao i da je to sramota ustaškog režima a ne hrvatskog naroda.
Elem, da se vratim na početak priče, i osnovno pitanje “Života ti, Husnija, što nikad ti ne završi ono ogradu između kuća i imanja sa Darkom, nego oni metalni direci i dan danas stoje kao svedočanstvo jednog katastarski propalog projekta?” Odgovor je za mene bio začuđujući, iznenadjujući i moram da priznam da me je pomalo zatekao. Kaže, da parafraziram jer odavno je to bilo, “ne bi bilo u redu da se sada nešto delimo, da mi kažu ceo zivot nema ograde a sada kad nas je ova nesreća zadesila da se Musliman i Srbin dele. Znaš, nikad nije prošao Uskrs da Ilinka nije ostavila ofarbana jaja na prozoru, Darko se našao uvek kad je trebalo, dobar je komšija, ne ide brate mili”…I dan danas ta ograda nije napravljena, i dok sam ja živ to će tako ostati. Da ne zvuči ovo suviše patetično, moram i ovo da kažem, čak i ako mi otac tada nije rekao istinu, iz bilo kog razloga, zahvalan sam mu jer je kod mene učvrstilo uverenje da bez obzira na sve postoje samo dobri i loši ljudi. Jer, moje komšije su i Darko, i Ilinka, i Refko, i Čeba, i Ratomirka i Mina i Mica, i Avdo, i Nijaz, i Mika, i Zijo, i Suhbija, i Amer, i Dragan, i Goran, i Risko, i Denijal, i Ajnija, i Julija, i Zoran, i Rada…i Obućine, Bajrovići, Kutlešiči, Rahići, Purići, Hadžibegići, Bjelanovići…Ja to ne mogu da delim, jer ne želim. Ni svoje školske drugove, ni prijatelje, ni ljude sa kojima sam proveo detinjstvo.
Moj otac nije bio ni akademik, ni uvaženi član akademske zajednice, ni fakultetski obrazovan čovek, ni onaj što sve zna, kao što danas sve znaju oni zbog kojih smo takvi kakvi jesmo i tu gde jesmo. Bio je normalan, bez predrasuda i predubedjenja. Osobine koje mnogi danas nemaju. Moj otac je bio deo većine normalnog i pristojnog sveta koja nije ljude delila ni po jednoj osnovi. Moj otac je bio vozač u JKP Nova Varoš, i ja sam na to ponosan. Kao i na majku koja je bila učiteljica. Moja porodica je bila deo tadašnje srednje klase, kao i većina mojih komšija, koja se družila, radovala i provodila zajedno, bez pitanja ko se kako zove i gledala ko koliko ima. Odgovor koji sam tada dobio jeste osnov politike TOLERANCIJE i zato nam slogan i jeste “JEDINSTVO RAZLIČITOSTI”.
Poštovani prijatelji, večeras za LAKU NOĆ, OTADŽBINO, MA GDE DA SI pustićemo vam jednu od najlepših pesama ikada napisanih na ovim prostorima “Emina” Alekse Šantića u sigurno najboljem izvođenju ikada te pesme Himza Polovine. E, to je moja politika.