– Jugoslavija je imala važnu ulogu u formiranju moje ličnosti, mog odnosa prema ljudima, prema svijetu koji me okružuje. Ona je neodvojivi dio mog identiteta. Bila sam dijete i nisam ništa znala o politici osim da je to nešto čime se bave odrasli i da se tako zovu novine koje je moj otac kupovao. Moji roditelji nisu bili religiozni i nikad nisam sebe doživljavala kao Srpkinju ili pravoslavku.
Učila sam u školi i kod kuće da nisu važni ni vjera, ni nacionalnost, da su važni ljudi. Čitala sam za lektiru djela iz čitave te velike zemlje i učila o istoriji, gledala sam predstave, TV drame i filmove na svim jezicima i dijalektima koji su postojali. Mladinsko gledališče, Kugla glumište, Oslobođenje Skoplja, Festival MESS, Paolo Mađeli, Dušan Jovanović, Dejan Mijač.
U mojoj domovini su bila sva ta prelijepa mjesta: Hvar, Ohridsko jezero, Pohorje, Crno jezero na Durmitoru, Đavolja varoš, Motovun, Sveti Stefan, kafana T’ga za jug u Skoplju, pulska Arena. Azra, Film, Idoli, Orgazam, Haustor.
Za mene je Jugoslavija bila najlepša i najuzbudljivija zemlja na svijetu. I možda tada nisam mnogo putovala u druge zemlje da bih mogla da upoređujem, ali sada sam više nego ikada sigurna da je to zaista tako.
Bila sam beskrajno ponosna što živim u Jugoslaviji. Vjerovala sam čvrsto i bila sam sigurna da će biti samo bolje i ljepše. I danas vjerujem da je to moglo da se desi.
Znam da je ta zemlja mrtva zauvek i ja sam to otplakala i preboljela. Znam gdje živim, prihvatila sam neljubazne graničare i pečate u pasošu.
Ono što danas znam jest da ću, bez ikakvog sentimenta, i dalje u svome biću biti Jugoslovenka. To je upisano u moju duhovnu genetiku i to se neće promijeniti sve do moje smrti.
20.mart 2022.