”Rodila me Licanka, Hrvatica i to u Beogradu. Otac mi je Vojvodjanin, opredeljan sam kao Jugosloven. Ozenjen sam Crnogorkom i rodila mi dvije kceri. Stare su sest i sedam godina. Kada ih u prici upitamo sta ste vas dvije? Uglas povicu: Mi smo Jugoslovenke! Ponosim se sa njima.
Sa Muslimanima sam odrastao u Tuzli. Slatko jeo iz istog tanjira. Dan-danas zivim sa njima u Vrbanji i nikada se nisam osjecao, niti bio ugrozen ni u kakvom pogledu. Ponosan sam na njih, pogotovo u ovakvom vremenu medjunacionalnih razmimoilazenja.
Sportas sam kojeg poznaje sva Jugoslavija i kojeg mogu reci i sa vlastitim ubjedjenjem voli sva Jugoslavija. Ja sam Hrvat ali moja zastava nije sahovnica vec trobojka sa petokrakom! Pa na koga onda da pucam? I tko smije i u ime koje to demokratije da razdvaja mene od vas i obratno?
Od kako smo preko noci poceli da se nazivamo gospodom, zaratovali smo pogazivsi svetu tekovinu u ratu, krvlju stecenu, BRATSTVO i JEDINSTVO.
S toga s ovog mjesta apelujem na sve ljude bilo koje vjere i nacionalnosti, na Jugoslovene, da prestanu s bratoubilackim ratom i svoju agresivnost ispolje u stvaralackim eksplozijama koje ce obnoviti Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo ucvrstiti, bez koga nam nema zajednickog zivota u istoj domovini. Ako to ucinimo imacemo razloga da budemo ponosni sto smo Jugosloveni.
Hvala vam drugovi!
