Umro je moj komšija Tomac. Retko dobar ČOVEK. Pristojan. Uljudan. Vaspitan. Miran. Tih. LJUDINA. Čestita porodica. Hrvat. To nije ni njemu, ni porodici, ni komšiluku, ni čaršiji, bilo bitno…za života. Ali jeste u smrti. Jer, ako ti je žena Samka, muslimanka, i deca su ti iz mešovitog braka (a nas “polutane” ne vole ni jedni, ni drugi, i nigde nismo pristali) onda ne možeš da se ukopaš tamo gde si želeo, gde to porodica želi, ne možeš da budeš u zajedničkoj grobnici sa bračnim drugom sa kojim si život proveo, jer nisi po “balkanskim pravilima” ovdašnjih verskih poglavica i lokalnih šerifa “života nakon smrti”.
A porodica je, kako su mi prijatelji preneli, samo htela da im se muž i otac ukopa u muslimanskom groblju. Tomac, kao svaki normalan čovek, je verovatno želeo da sutra počiva sa svojom Samkom. Pogotovo što nikog drugog, svog, bližnjeg, u čaršiji imao nije. Samka i deca, njegov sav svet. Život su njih dvoje proveli zajedno. Kažu mi da lokalni hodža nije dozvolio da se ukopa u muslimansko groblje zato što….nije bio musliman. Biram reči. Suzdržavam se. Pa više je Tomac poštovao varoške muslimane nego oni sami sebe, nema dženaze na kojoj nije bio, ali ne vredi…bio je druge vere. Koliko ja znam bio je ateista. Ako je to bitno. Meni nije, ali onim koji se pitaju o “životu nakon smrti” očigledno jeste.
Moja majka Vera je ukopana u tom mezarju. Posle toga pored nje i moj babo Hule. Zajedno su. I moj komšija Miljko, Lilin, isto tako. I Milka će biti pored svog dr Baždara. Tomac, dobri naš Tomislav, nije mogao. Jer je neko tako odlučio. Jer je umislio da mu je ta zemlja babovina. On je gazda, on je svevišnji koji daje dozvole ko (ne)moze da počiva zajedno, da u ime “nečeg” razdvaja porodice. Ko mu to daje za pravo? Šta je on? Bog? Allah? Izvinite, bogovi, vi lokalni šerifi koji odlučujute ko je po vama pravoveran, nisam vas prepoznao. Krenite i neke certifikate da izdajete. Ili da samo, nekako, “obeležite” nas “polutane”?
A šta mislite da sve one koji su u “mešovitim” brakovima, da se svih tih ljudi, da se sve te dece, jednom za svagda rešite. Oni vas i tako podsećaju da normalnost postoji. Da je moguća. I da nad našim životima kontrolu nemate. Ne možete nas baš sve u vaše torove pozatvarati. Ima nas koji se ne damo. I nikada nećemo! Ili, sad mi pade na pamet, da opština za takve “izrode” odvoji komad zemlje da nas u smrti ne razdvajate. Da nam to bude spas od osvete onih koji ne mogu na naše suštinske odluke i sudbine za vreme života da utiču, pa im je ostalo da nad nama u smrti seire!
Komšija, počivaj u miru i laka ti zemlja. Samki, Tanji i Alenu najiskrenije saučešće.
S poštovanjem,
Jasminko Hadžisalihović, komšija
25.decembar 2021.