Ne znam da li je prokletstvo ili blagodet biti dete iz mešovitog braka. Nisam načisto da li je naša prednost ili mana to što nismo ničiji, nego samo svoji. I život ti, hteo ne hteo, prodje u u pitanju ko su naši? Ko njihovi? Čiji su, u stvari, ničiji? Nekako smo mi “polutani” doživljavali, i imali predstavu, da smo svi naši. Pa su nam neki “dobri ljudi” srušili sneška. Eto, zato nam je sada svima mnogo bolje, svi smo svačiji a nismo ničiji!
Djura kaže: ”Ja sam iz mijesanog braka. Majka mi je muslimanka, a otac je bio Srbin. Našao sam se nekako izmedju. Ne dijelim ljude na Srbe ili muslimane. Moj djed je umro dva mjeseca nakon sto je poceo rat, ali mi je tokom opsade Sarajeva postavio najteze pitanje.
Pitao me je: ”Ko su oni ljudi koji nas granatiraju?
Rekao sam da ne znam, da su to negativci.
A on mi je odgovorio da je čuo kako su to Srbi jer je i sam bio Srbin.
Rekao sam da je u pravu i onda mi je postavio to pitanje:
”A ko su naši? Rekao sam da ne znam. Možda u tom ratu nije bilo naših. Možda smo svi naši i ničiji. To je bio jedan od razloga sto sam odlučio otići. Otišao sam iz Sarajeva u avgustu 1992 godine. Možda sam zato ovde u Ljubljani. Nisam u Beogradu, nisam u Zagrebu, već ovdje.”
26.jul 2022.