Piše: Zoran Kurtović, nekadašnji novinar Oslobođenja
Rodjen sam u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, Narodna Republika Bosna i Hercegovina, Srez Sarajevo, Opština Centar. Dok je jos bila FNRJ preselio sam u Narodnu Republiku Srbiju, Srez Beograd, Opština Stari Grad.
Kada smo postali Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, u okviru Socijalističke Republike Srbije i Grada Beograda preselio sam u Opštinu Savski Venac. Kasnije sam se vratio u Opštinu Stari Grad, na kraju u Opštinu Palilula.
Država se nije mijenjala. SFRJ i SR Srbija, koja je imala dvije socijalističke autonomne pokrajine, Vojvodinu i Kosovo i Metohiju. Beograd je bio glavni grad mojih država FNRJ i SFRJ, mojih republika NR Srbije i i SR Srbije. Moja domovina je bila SFRJ.
Kada se raspala SFRJ nastavio sam da živim u Saveznoj Republici Jugoslaviji, Republika Srbija, Grad Beograd, Opština Palilula. Beograd je bio i dalje glavni grad SRJ. Onda sam počeo da živim u Zajednici država Srbija i Crna Gora, Republika Srbija, Grad Beograd, Opština Palilula. Beograd je bio glavni grad ZDSCG. Istina samo formalno, jer je Podgorica bila glavni grad, Cetinje prestonica Crne Gore. Onda je Crna Gora procijenila da se Srbija dovoljno sposobna da bude samostalna drzava , “dva oka u glavi” su počela da gledaju malo vrljavo, svako na svoju stranu. Boris Tadić predsjednik Srbije i Vojislav Koštunica, predsjednik vlade RS, nisu čestitali svojim gradjanima samostalnost. Milo Djukanović i Filip Vujanović su s svojim narodom koji je odlučio da Crna Gora podari Srbiji samostalnost proslavio novi državni status. Od tada živim u Republci Srbiji, Grad Beograd, Opstina Palilula. Znao sam šta mi je država, još nisam bio definisao u svojoj glavi šta mi je domovina.
Kada god je moja država, moja republika, moj grad i moja opština mijenjalo svoj naziv, ja sam kao gradjanin svoje države morao da platim što je moja država riješila bez mog znanja da se drugačije zove. Morao sam da promijenim ličnu kartu, pasoš,vozačku dozvolu, saobraćajnu dozvolu, registarske tablice, platim svojoj državi sve namete zbog njene želje da promijeni ime i status.I tako ko zna koliko puta. Država je svojim gradjanima uzela poprilično novca zato što se više puta smanjivala mimo moje volje, mijenjala imena. Znao sam da to države mogu iako gradjani ne žele. Zato sam svojoj državi platio sve na vrijeme. Država košta, to svugdje u svijetu plaćaju gradjani. Sve moje države su koštale, svakoj sam plaćao ono što je moja država tražila od mene. Redovno svakog mjeseca.Onda je moja država ostala dužna meni i stotinama hiljada drugih gradjana sedam milijardi maraka, dolara, funti, lira, kruna, franaka… zato što je Slobodan Milosević riješio da drugim državama pokaže da nije u redu što nisu htjeli da ostanu s mojom državom u bračnoj zajednici. Političari moje države koji su bili protiv Miloševićeve ideje o braku na silu, pozvali su svoje gradjane da u znak gradjanske neposlušnosti prestanu da plaćaju nadoknadu za struju, televiziju, telefon, poreze…svo gorivo za zahuktalu državnu mašineriju koja nikada ne staje, stalno treba novi novac. Najagilniji u agitaciji da se ne plaća je bio gradonačelnik Niša Zoran Živković. Kada je Zoran Zivković postao premijer Vlade Republike Srbije donio je odluku da svi oni koji su ga poslušali i nisu plaćali račune, plate sa kamatom sve što nisu platili.
Moja država je svojim gradjanima dugovala sedam milijardi maraka, ali je od svojih gradjana tražila da joj plate sve što su dužni. Država je svojim gradjanima obračunala kamatu 0,2 dnevno, 6 mjesečno, 72 odsto godišnje i tražila pare odmah. Država je rekla svojim gradjanima da će im njihovih sedam miilijardi maraka vraćati u ratama dvanaest godina uz kamatu od jedan odsto godišnje. Znao sam šta mi je država, sve manje mi je jasno bilo šta mi je domovina. Mislio sam da domovina vodi računa o tebi, da si jednak s svojom domovinom, da ona čuva tebe i tvoju imovinu ako ti čuvas nju. Najvise me onespokojava moja država stalno traži da joj nesto dokažem. Da sam živ, da sam se rodio, da nisam umro, da sam se oženio, da imam djecu, da imam unučad, da imam državljastvo, da imam matični broj, da imam važeću ličnu kartu, važeću vozačku i saobraćajnu dozvolu…moja država meni ništa ne vjeruje, stalno traži dokaz i za taj dokaz moram da joj platim. Nekad se nekome desi da država bude uvjerena da je mrtav. Dodje živ čovjek i kaže svojoj državi ja sam taj, država kaže ne, nisi, ti si umro. Onda platiš svojoj državi da ti izda uvjerenje da nisi umro.
I dalje živim u Republici Srbiji, Gradu Beogradu. Navikao sam se na svoju državu, sa svim manama i nepovjerenjem prema meni i drugim gradjanima. Čak toliko da sam počeo da je smatram svojom domovinom. Druge nemam. I da imam u okviru moje prve domovine, isto bi mi bilo.