Piše: Bratislav Marković, advokat i član predsedništva TOLERANCIJE Srbije
Odmah na početku moram da se izvinim nekim meni dragim ljudima, koji su mi saopštili da sa zadovoljstvom očekuju da opet nešto napišem, jer im nakon čitanja mog teksta ostane osmeh na usnama. Današnji tekst neće nikome izmamiti osmeh. To ćemo drugi put. Ono o čemu ću pisati ne podleže mogućnosti da se bilo koja osoba bez ozbiljnog oštećenja mozga može nasmejati.
Ovih dana preko društvenih mreža, na najodvratniji način uvredjena je ćerka Aleksandra Vučića. Ko slučajno nije upoznat, neka pogleda na nekom drugom mestu, tastatura mog kompijutera neće citirati ovu uvredu. Biće da nije samo do tastature, izgleda da to ima veze i sa mojim, hvala bogu, još uvek očuvanim mozgom.
Dakle, ova priča nema veza sa političkim mišljenjem, slaganjem ili ne slaganjem, ono o čemu pišem ima veze sa činjenicom da sam roditelj dece koja su, čini mi se, sličnog uzrasta kao premijerova ćerka. Pokušavam da dam skroman doprinos odbrani svakog deteta, ma čije to dete bilo. Zato, smatram da se mora braniti tolerancija ne samo u politici, već i u svim sverama društvenog života. Jer je, upravo, politička tolerancija odraz opšteprihvaćenih društvenih normi i slika društva u kome živimo. To je cilj, ne mog političkog angažovanja, već životnog opredeljenja i delovanja.
Partija premijera Srbije Aleksandra Vučića pobedila je na izborima, čije je rezultate priznala medjunarodna zajednica, ali i većina relevantnih činilaca političkog života u ovoj zemlji, uključujući i opozicione partije koje su u isti taj i takav parlament ušle. Šta o tome misli TOLERANCIJA Srbije, kojoj pripadam, je poznato i više puta smo o tome pisali i govorili. Ali, to sada nije tema. Dakle, čovek je izabran na dužnost premijera i potpuno legitimno obavlja svoju funkciju. Naravno, time mnogi nisu oduševljeni. Pravo da vam kažem, nisam ni ja. Opozicione političke partije, parlamentarne i vanparlamentarne, napadaju premijera i koalicionu vlast koju predstavlja što je normalno u političkom životu jedne zemlje. Iskreno, ono što mi smeta je nedostatak tolerancije u nastupima raznih političara, kako onih na vlasti, tako i onih opozicionih. Mnogo toga u takvom nastupu nije dobro. Nije takav nastup loš samo za političku scenu, već za sve pore društvenog života, a na kraju i za gradjane ove zemlje. Iskreno, želim da čujem da najveći protivnici politike Aleksandra Vučića kritikuju vlast argumentovano i bez povišenih strasti. Kao što očekujem da se vlast sa uvažavanjem i respektom obraća opoziciji, a ne da vređanje i psovanje bude uobičajeni način komunikacije. Uzajamne. Ali to je politika u Srbiji, i svako se bori onako kako misli da je za njega najbolje. Lepo ili ružno, tako je, kako je, u našoj političkoj borbi.
Medjutim, napad na bilo čije dete, nije i ne može biti način bilo koje vrste komunikacije, niti bilo kakvog delovanja. To je kriminal. I to onaj najgore vrste. Odsustvo zdravog razuma. Ako ne ostavimo decu na miru koga ćemo? Ako ne zaštitimo decu koga ćemo?
Nisam pobornik toga da deca političara treba da budu privilegovana. Ali ne smeju ni trpeti bilo kakvu štetu zbog posla kojim se bave njihovi roditelji. Premijer je, očigledno pogodjen ovom uvredom, govorio da je njegova ćerka dobro dete. Verujem. Rekao bih čak da su reči dobro dete pleonazam. Svako je dete dobro i ima apsolutno pravo na normalan razvoj i obrazovanje. Ako to ova država ne može da obezbedi, šta može? I kakva nas budućnost onda čeka?
Možda će neko reći da ovo nije toliko bitno i da se radi o pojedinačnom slučaju nekog umobolnog tipa. Upravo oni koji tako misle moraju shvatiti da ovakve pojave moramo uzeti krajnje ozbiljno, odmah ih osuditi i u korenu saseći. Svi akteri javnog života moraju dati svoj doprinos da se ovakve stvari ne dogadjaju. Nadam se da nikada više neću napisati ovako nešto, da za to neće biti potrebe, niti povoda. Nažalost, bojim se da smo ovu temu tek započeli i da je teška borba pred nama, borba za svu našu decu.
Jer, ne zaboravite, danas je na meti ćerka Alekandra Vučića, a sutra možda dete bilo koga od nas.