Piše: Bratislav Braca Marković, advokat i član predsedništva Tolerancije Srbije
Pre nekoliko meseci napisao sam prvi deo ovog teksta. Pri kraju tog teksta, konstatovao sam da se nadam da više neće biti potrebe da tako nešto pišem, ali da se bojim da je to tek početak, te da je teška borba pred nama.
Na žalost bio sam u pravu. Ali, koliko god da sam u tom momentu bio svestan teškog stanja u društvu, nisam verovao da će neko izgubiti život u sred bela dana, u jednom državnom organu i to ispunjavajući svoju obavezu, koju je predložio baš taj organ, a utvrdio je sud svojom privremenom merom.
Kao što sigurno znate, juče je Milan Lovrić u sred Centra za socijalni rad-odeljenje Novi Beograd, ubio svoju suprugu Oliveru Lovrić, na očigled njihovo troje maloletne dece.
U svojim tekstovima do sada nisam se bavio temama iz oblasti pravosudja, ali ova tragedija me tera da od ove prakse odstupim.
Ne pada mi napamet da ulazim u detalje dugogodišnje porodične drame, porodice koja je zbog oca i muža nasilnika dugogodišnji korisnik „usluga“ Centra za socijalni rad, jer kao advokatu mi je jasno da u ovom momentu niko osim ljudi koji su imali uvid u ovaj predmet i na njemu radili ne mogu dati tačne informacije, a novinari iz iskustva to znam, umeju da pogrešno ili površno prenesu detalje iz sudskih procesa.
Želim da kažem nešto što je očigledno i bez uvida u predmet. Ponoviću ključnu činjenicu sa početka teksta. Majka, kojoj su deca poverena privremenom merom dovela je decu u Centar, po nalogu službenika istog tog centra. Možda je ona znala ono što oni nisu shvatili, a to je, da postoje ekstremne situacije u kojima je bolje da deca nemaju kontakt sa nekim roditeljem. A roditelj je nasilnik, kriminalac, povratnik… Ipak majka ispunjava svoju obavezu i dovodi decu u DRŽAVNI ORGAN. Veruje, da je tu sigurna. I moralo bi tako biti. Opet, ako se ne povinuje nalozima i merama istog tog Centra za socijalni rad u opasnosti je da joj oduzmu decu. Jer roditelj koji sprečava kontakt dece sa drugim roditeljem, nije dobar roditelj. Olivera, dakle dolazi u Centar, sarađuje sa ovim organom.
I onda, ponavljam, u prostorijama tog istog organa bude svirepo ubijena na očigled svoje troje dece. Kako je preneto, niko od uvaženih poslenika ovog izuzetnog državnog organa nije otvorio vrata da vidi šta se dešava. Ma koliko bilo teško, da vas podsetim, radnje ubice su trajale. On je ubija udarcima kamenom u glavu. I nigde nikog.
Oni koji su je terali da decu dovodi tu, sada nisu prisutni. Čak ni službenik koji radi na predmetu. Ne. Oni su čekali da prođe radno vreme i da odu kući. rovatno su mislili kad su čuli njenu vrisku da je muž samo bije, a to je valjda po njihovom stanovištu dopušteno, ili bar nema razloga da se u to umešaju treća lica.
Jedva sam čekao da čujem šta će mudro izjaviti koordinatorka Savetovališta protiv nasilja u porodici Vesna Stanojević. Voleo bi da mi neki kompjuter izbaci broj ubijenih u nasilju u porodici za vreme od kada je ova žena koordinatorka. U pitanju je verovatno trocifren broj. I evo dela te „mudre izjave:
„Mi se susrećemo stalno sa tim problemima, da se žene žrtve nasilje moraju svoju decu da vode na viđenje sa očevima u centar za socijalni rad. Reč je o čoveku koji je već osuđivan zbog nasilja. Šta znači viđanje u kontrolisanim uslovima? Ako centar za socijalni rad nema obezbeđenje to ne znači ništa!“ – naglašava Stanojević.
Razumem. Ali uvažena koordinatorko zašto to izjavljujete kad se dogodi ovakav zločin? Vaša je obaveza da od nadležnog ministarstva zahtevate da svako odeljenje Centra za socijalni rad dobije adekvatno obezbeđenje. A ne da mudrujete nakon nekog jezivog zločina, kao nebrojeno puta do sad.
Da se razumemo, nisu ovde krivi samo ljudi iz Centra na Novom Beogradu, niti iz nadležnog Ministarstva. Niti uvažena koordinatorka. Nasilje svake vrste je u drastičnom porastu, Tužilaštva su pretrpana predmetima, kompletno pravosuđe već znamo kakvo je. Za to vreme rukovodstva advokatskih komora se prepucavaju, zauzimaju kancelarije, obraćaju se jedni drugima kao deca za vreme likovnog, umesto da kao pripadnici ugledne profesije iznesu svoj jasan stav o ovim problemima i zahtevaju od nadležnih državnih organa da svako uradi svoj deo posla.
Većini vodećih političara puna su usta zaštite žena od nasilja, a u sred organa koji tu zaštitu bar jednim delom treba da sprovodi ubijaju se iste te žene o čijoj zaštiti govorimo.
I baš me briga koliko je porastao BDP, kako je lepa fontana na Slaviji i kako smo ozbiljno demokratsko društvo jer je sedamdeset dva pripadnika napravilo opet gej paradu na kojoj nije bilo incidenata,
Naravno jer je skup obezbeđivalo više hiljada policajaca. A Oliveru juče nije imao ko da štiti.
Nije minut do dvanaest. Nije zadnji voz. Svi vozovi su otišli. U njima mladi i sposobni ljudi, koji sreću traže negde drugde.
Jer mesto da kome se žene svirepo ubijaju u državnom organu koji treba da ih štiti, nije i ne može se zvati državom.