Piše: Bratislav Braca Marković, advokat i član predsedništva Tolerancije Srbije
Nema ni sedam dana od kad sam napisao prethodni tekst o istovetnom dogadjaju.
Nisam sposoban da pišem. A moram, jer nešto se mora reći. Ili ne mora… Ima li smisla više bilo šta?
Kao bolesnik u poslednjoj fazi opake bolesti nadam se i borim dok god postojim, moram da se borim onako kako znam i umem.
Neću nikoga da kritikujem, jer sada za to nije momenat, a opet za dublju analizu svega i ozbiljan rad na očuvanju života dece, žena, ali i svih nas, potrebna je hladna glava i prospavana noć.
Nikoga ne molim. ZAHTEVAM.
Da policija i sve službe bezbednosti odmah uvedu najviši stepen obezbeđenja u svaki Centar za socijalni rad u Srbiji.
Da svi zaposleni u Centrima za socijalni rad svoj posao obavljaju profesionalno i savesno.
Da sudovi u potpunosti sarađuju sa Centrom za socijalni rad, te da postupci u brakorazvodnim parnicama u kojima se odlučuje o sudbini maloletne dece zaista budu hitni i vođeni maksimalno savesno, a da se prilikom odlučivanja o interesima maloletne dece posebno vodi briga o sigurnosti dece, ali i roditelja.
Da svi organi koji su uključeni u rešavanje ovih problema imaju besprekornu komunikaciju.
Da advokatska komora zauzme jasan stav o ovim tragičnim događajima, te da uzme učešće u svim aktivnostima koje imaju za cilj sprečavanje ovakvih događaja.
Od moje Tolerancije da učinmo sve što je u našoj moći i kroz mnogobrojne aktivnosti kao odgovorni ljudi utičemo na građane Srbije da se suzbije svaka vrsta nasilja, posebno porodičnog.
Od sebe, da kao čovek, roditelj, advokat i član Tolerancije Srbije učinim sve što je u mojom moći da više NIKAD ni jedno dete, niti roditelj ne strada u porodičnom nasilju.
Jer ako to ne učinimo, neće više imati ko ni da ostane, ni da ode odavde.
Uskoro nas više neće biti.